U prilogu se nalazi tekst Roberta Aleksija (Robert Alexy) „Institucionalizacija ljudskih prava u demokratskoj ustavnoj državi” i prezentacija u kojoj su razjašnjenja ključnih mesta u ovom tekstu, tačnije Aleksijevih odgovora na pitanja koja su u središtu rasprave o najboljem obliku institucionalizacije ljudskih prava. Ovaj tekst sažima njegovo stanovište o ljudskim pravima i pravima uopšte razrađeno u knjigama Teorija ustavnih prava i ranije Teorija pravne argumentacije. Aleksi je najpoznatiji nemački pravni filozof i poznat je po dualnoj teoriji prava, koja pokušava da izmiri pravni pozitivizam i prirodno-pravnu tradiciju. Prema dualnoj teoriji prava moraju imati i idealne (moralne) elemente (prirodno-pravna tradicija), ali moraju biti takva da mogu biti konkretizovana kroz konkretne institucionalne norme (pravni pozitivizam) i zaštićena unutar šireg ustavnog političkog okvira. Ovu poziciju brani polazeći od analize konkretnih oblika pravne argumentacije (diskurs prava). Pitanje koje se dalje postavlja ne tiče se opravdanja normi ljudskih prava, nego najboljeg pravnog i političkog okvira njihove zaštite i sprovođenja. Njegov odgovor je da je, da bi se obezbedilo poštovanje ljudskih prava, nužno da se ona institucionalizacija i to unutar političkog okvira demoratske ustavne države.
Prvo pitanje koje se razmatra jeste pitanje logičke strukture pojma prava i pojma ljudskih prava. Ljudska prava moraju imati istu strukturu kao i svaka druga zakonska norma unutar sistema važećeg prava, ali ona ipak imaju i neka posebna obeležja. Aleksi pronalazi pet takvih obeležja i razmatra ih ponaosob. To su univerzalnost, moralno važenje, fundamentalnost, prioritet i apstrakcija. Nijedno od ovih obeležja nije po sebi jasno i zahteva dalju interpretaciju i određenje u odnosu na granične slučajeve. Jedno od pitanja koje se ovde pokreće jeste da li moralno važenje i prioritet ljudskih prava daju osnova za poništavanje i nepoštovanje važećih (pozitivnih) pravnih normi onda kada smatramo da su one u sukobu sa nekim osnovnim moralnim načelima. Ova mogućnost bila bi ozbiljna prepreka za institucionalizaciju ljudskih prava i davala široku osnovu za građansku neposlušnost, ali je ona, prema Aleksiju, mnogo ograničenija nego što to izgleda na prvi pogled.
Drugo pitanje tiče se razloga za institucionalizaciju ljudskih prava. U osnovi je pitanje da li se ljudska prava nužno moraju institucionalizovati ili se zaštitom ljudskih prava mogu baviti i akteri koji nisu za to institucionalno ovlašćeni (pojedinci, organizacije itd). Aleksijev odgovor je, blisko stanovištu diskursne teorije Jirgena Habermasa, da je poštovanje normi ljudskih prava previše složeno i zahtevno da ga je nemoguće obezbediti izvan institucionalnog okvira. On za to navodi tri razloga: sprovođenje, prosuđivanje i organizacija. Vaninstitucionalni akteri ne mogu obezbediri zadovoljavajući okvir za poštovanje ljudskih prava jer nemaju organizacione i proceduralne resurse za obezbeđivanje standarda i procesuiranje povreda normi ljudskih prava. Ovaj pristup se fokusira na državu kao ključnog aktera u zaštiti ljudskih prava. Zbog toga ključno pitanje za Aleksija koji je to oblik države koji je najprimereniji zaštiti ljudskih prava.
Treće pitanje tiče se najboljih kandidata za najprimereniji oblik države. On razmatra tri oblika države: formalnnu pravnu državu, demokratsku pravnu državu i demokratsku ustavnu državu. Formalnu pravnu državu odmah odbacuje kao primeren okvir jer ne obezbeđuje podelu vlasti kao odgovarajuću organizacionu garanciju za to da će prava biti poštovana od stane predstavnika države. Mnogo zanimljivija i aktuelnija je rasprava između političke i pravne podele rada unutar dva naredna oblika države koji se razmatraju. Oba navedena oblika države obezbeđuju podelu vlasti kao minimalni okvir poštovanja prava ali različitu ulogu pripisuju različitim granama vlasti. Osnovno neslaganje jeste ko ima poslednju reč u pogledu konačne ocene poštovanja ljudskih prava: da li a) zakonodavstva vlast ukotvljena u demokratskom političkom procesu ili b) ustavni sudovi i sudska vlast, c) neka kombinacija ustavnog sudstva i demokratskog političkog procesa. Savremena razmatranja pokazuju da ne možemo do kraja verovati ni jednom akteru. Zakonodavna vlast i demokratski proces mogu biti pod štetnim uticajem novca, medija i moćnih interesa. S druge strane, sudska vlast, a ustavni sudovi posebno, često ignorišu volju većine gađana na uštrb različitih pravnih tumačenja koja su, takođe, često pod uticajem moćnih interesa i mogu voditi do onoga što se u savremenim teorijama naziva sudokratija. Stoga se Aleksi zalaže za delikatni balans između zakonodavne vlasti, sudske vlasti i demokratskog političkog procesa. Pitanje je da li takav balans daje dovoljno razloga da verujemo da će ljudska prava biti poštovana ili možemo reći da ima preveliko poverenje u institucionalne procedure i državu.
Zadatak za studente
Molim Vas da napišete odgovor na pitanje da li smatrate da je a) sudska vlast (ustavni sud) ili b) zakonodavna vlast i demokratski politički proces ili c) neki oblik podele posla i vlasti izmešu njih, najbolja garancija zaštite ljudskih prava. Vaš odgovor treba da ima formu obrazloženja jednog od ponuđenih odgovora imajući u vidu Aleksijevo razmatranje ovog problema, kao i vaše opšte znanje i iskustva u Srbiji vezana za ovo pitanje. Odgovor bi trebalo da bude dug 500-1000 reči, napisan u posebnom fajlu i poslat na adresu [email protected] do ponedeljka, 30. 03. 2020.
Prvo pitanje koje se razmatra jeste pitanje logičke strukture pojma prava i pojma ljudskih prava. Ljudska prava moraju imati istu strukturu kao i svaka druga zakonska norma unutar sistema važećeg prava, ali ona ipak imaju i neka posebna obeležja. Aleksi pronalazi pet takvih obeležja i razmatra ih ponaosob. To su univerzalnost, moralno važenje, fundamentalnost, prioritet i apstrakcija. Nijedno od ovih obeležja nije po sebi jasno i zahteva dalju interpretaciju i određenje u odnosu na granične slučajeve. Jedno od pitanja koje se ovde pokreće jeste da li moralno važenje i prioritet ljudskih prava daju osnova za poništavanje i nepoštovanje važećih (pozitivnih) pravnih normi onda kada smatramo da su one u sukobu sa nekim osnovnim moralnim načelima. Ova mogućnost bila bi ozbiljna prepreka za institucionalizaciju ljudskih prava i davala široku osnovu za građansku neposlušnost, ali je ona, prema Aleksiju, mnogo ograničenija nego što to izgleda na prvi pogled.
Drugo pitanje tiče se razloga za institucionalizaciju ljudskih prava. U osnovi je pitanje da li se ljudska prava nužno moraju institucionalizovati ili se zaštitom ljudskih prava mogu baviti i akteri koji nisu za to institucionalno ovlašćeni (pojedinci, organizacije itd). Aleksijev odgovor je, blisko stanovištu diskursne teorije Jirgena Habermasa, da je poštovanje normi ljudskih prava previše složeno i zahtevno da ga je nemoguće obezbediti izvan institucionalnog okvira. On za to navodi tri razloga: sprovođenje, prosuđivanje i organizacija. Vaninstitucionalni akteri ne mogu obezbediri zadovoljavajući okvir za poštovanje ljudskih prava jer nemaju organizacione i proceduralne resurse za obezbeđivanje standarda i procesuiranje povreda normi ljudskih prava. Ovaj pristup se fokusira na državu kao ključnog aktera u zaštiti ljudskih prava. Zbog toga ključno pitanje za Aleksija koji je to oblik države koji je najprimereniji zaštiti ljudskih prava.
Treće pitanje tiče se najboljih kandidata za najprimereniji oblik države. On razmatra tri oblika države: formalnnu pravnu državu, demokratsku pravnu državu i demokratsku ustavnu državu. Formalnu pravnu državu odmah odbacuje kao primeren okvir jer ne obezbeđuje podelu vlasti kao odgovarajuću organizacionu garanciju za to da će prava biti poštovana od stane predstavnika države. Mnogo zanimljivija i aktuelnija je rasprava između političke i pravne podele rada unutar dva naredna oblika države koji se razmatraju. Oba navedena oblika države obezbeđuju podelu vlasti kao minimalni okvir poštovanja prava ali različitu ulogu pripisuju različitim granama vlasti. Osnovno neslaganje jeste ko ima poslednju reč u pogledu konačne ocene poštovanja ljudskih prava: da li a) zakonodavstva vlast ukotvljena u demokratskom političkom procesu ili b) ustavni sudovi i sudska vlast, c) neka kombinacija ustavnog sudstva i demokratskog političkog procesa. Savremena razmatranja pokazuju da ne možemo do kraja verovati ni jednom akteru. Zakonodavna vlast i demokratski proces mogu biti pod štetnim uticajem novca, medija i moćnih interesa. S druge strane, sudska vlast, a ustavni sudovi posebno, često ignorišu volju većine gađana na uštrb različitih pravnih tumačenja koja su, takođe, često pod uticajem moćnih interesa i mogu voditi do onoga što se u savremenim teorijama naziva sudokratija. Stoga se Aleksi zalaže za delikatni balans između zakonodavne vlasti, sudske vlasti i demokratskog političkog procesa. Pitanje je da li takav balans daje dovoljno razloga da verujemo da će ljudska prava biti poštovana ili možemo reći da ima preveliko poverenje u institucionalne procedure i državu.
Zadatak za studente
Molim Vas da napišete odgovor na pitanje da li smatrate da je a) sudska vlast (ustavni sud) ili b) zakonodavna vlast i demokratski politički proces ili c) neki oblik podele posla i vlasti izmešu njih, najbolja garancija zaštite ljudskih prava. Vaš odgovor treba da ima formu obrazloženja jednog od ponuđenih odgovora imajući u vidu Aleksijevo razmatranje ovog problema, kao i vaše opšte znanje i iskustva u Srbiji vezana za ovo pitanje. Odgovor bi trebalo da bude dug 500-1000 reči, napisan u posebnom fajlu i poslat na adresu [email protected] do ponedeljka, 30. 03. 2020.
institucionalizacijaljp_demokratija_i_sudovi.pptx |
alexy_rev.doc |