Pitanje kojima se bavimo jeste koje etičke i političke zahteve možemo utemeljiti pozivanjem na ljudska prava i kako se raspoređuju obaveze za njihovo ispunjavanje. Dokumenti o ljudskim pravima proizvode različite oblike zahteva i obaveza za njihovo ispunjenje. Jedna grupa prava se oslanja samo na negativne zahteve, koji proizvode obaveze kod drugih da se uzdrže od određenog delovanja. Ova prava britanska filozofkinja, baronesa i nezavisna članica Doma lordova Onora O'Nil u tekstu „Tamna strana ljudskih prava“ naziva negativnim slobodama ili pravima slobode. To su prava koja su uglavnom proceduralnog tipa jer definišu načine na koji ljudi mogu uživati u vlastitim slobodama i načine na koji se drugi ljudi mogu uplitati u njihovo postupanje. Sloboda kretanja, sloboda mišljenja, savesti i veroispovesti, sloboda izražavanja ili sloboda udruživanja jesu takva prava. Druga vrsta prava proizvodi pozitivne zahteve prema drugima, a to znači da drugi ljudi moraju da se angažuju kako bi obezbedili nosiocu prava ono što čini sadržaj prava. Ona su apstraktna po sadržaju jer ne definišu način na koji se obezbeđuje sadržaj prava nego samo da on mora biti obezbeđen. Primeri takvih prava su pravo na životni standard ili pravo na zdravlje, jer moraju postojati drugi ljudi, poljoprivrednici, građevinci ili lekari, koji moraju obezbediti dobra i usluge koje su nephodne da bi se zadovoljila ova prava bila ostvarena.
Osnovno pitanje jeste da li je koherentno i teorijski održivo razumevanje ljudskih prava ono koje izjednačava ove dve grupe prava i obe grupe shvata kao univerzalana ljudska prava. Onora O'Nil razmatra dva gledišta o ljudskim pravima: normativno i aspirativno. Normativno gledište je ono koje ljudska prava posmatra kao prava u punom smislu reči, odnosno kao kompletna prava. Da je neko pravo kompletno, znači da je artikulisano tako da definiše i nosioca prava i da je njegov sadržaj takav da definiše obavezu drugih i da raspoređuje obaveze onih koji su odgovorni da to pravo bude ostvareno. Za nju proceduralna prava na slobodu jesu takva prava. Nosioci takvi prava su svi, obaveze su takođe raspoređene sprema svima i definisane nezavisno od bilo kog institucionalnog aranžmana, ugovora ili konvencije. Ono što je predmet institucionalnog aranžmana jeste smo način njihovog ozakonjenja. Aspirativno gledište kaže da kao prava ne moramo tretirati samo ona prava koja su kompletno definisana. Neka od tih prava mogu biti definisana kao poželjni ciljevi, težnje ili politički progami, a da se definisanje njihovog sadržaja i nosioca obaveze prepusti institucionalnim akterima, ugovorima ili konvencijama. Ovu formu, prema O'Nil imaju prava na dobra i usluge. Ona uopšteno definišu da neko ima pravo na „stalno poboljšanje životnih uslova“, „odgovarajuću ishranu“ ili „najbolje stanje fizičkog i mentalnog zdravlja“. Ova prava ne definišu jasno sadržaj prava niti raspoređuju obaveze, nego ostavljaju državama da to učine.
Prema Onori O'Nil ovo je neprihvatljivo iz više razloga.
Prvo, prava koja proizvode samo obaveze drugog reda nisu univerzalna prava, nego partikularna prava, a kao takva ne mogu biti tretirana kao univerzalna ljudska prava. Nekoliko pojašnjenja. Da neka prava proizvode obaveze drugog reda znači da ta prava ne definišu dovoljno precizno sadržaj i da ne raspoređuju obaveze nezavisno od institucija ili ugovora, nego da je delegirano (institucijama i obavezama) da daju bliže određenje sadržaja i podelu obaveza. U slučaju aspirativnih prava, prema međunarodnim paktovima iz 1966. godine, nosilac obaveze su države i one imaju obavezu ne da ih ostvaruju, nego „da osiguraju njihovo ostvarivanje“. One definišu šta znači „najbolje stanje“, „odgovarajuća“ ili „stalno poboljšanje“ i raspoređuju obaveze za ostvarenje ovih ciljeva. Međutim bilo bi neobično da takva prava smatramo univerzalnim pravima. U najboljem slučaju, aspirativna prava mogu biti shvaćena kao važni politički poticaji da vlade učine nešto povodom ostvarenja pravednih ciljeva, ali to nije isto što i reći da neko ima prava i koje „kriv“ za njihovo kršenje i mora da snosi sankcije zbog toga.
Drugi, povezan, razlog koji O'Nil ističe, jeste da države, koje preuzimaju sekundarnu obavezu, jesu one koje najčešće krše ljudska prava. Države su istaknute kao logičan izbor za čuvara ljudskih prava jer imaju dovoljnu moć i resurse da obezbede sprovođenje ovih prava i izabrane su da preuzmu ugovorne obaveze da to čine. Nezavisno od pitanja zašto samo države, a ne i neka nedržavna tela poput korporacija, crkvi ili univerziteta, postavlja se pitanje šta onda kada su države iskvarene ili nedovoljno sposobne da štite prava. Ovde se ističe dva tipa država prema uobičajenim klasifikacijama, to su tzv. odmetničke države koje ne žele da poštuju međunarodne obaveze i slabe države koje nemaju sposobnost da sprovedu takve obaveze. U prvom slučaju, poveravanje čuvanja ljudskih prava državi O'Nil poredi sa poveravanjem lisici da čuva kokošinjac, a u drugom se čuvanje ljudskih prava poverava onima koji faktički mogu da ostvare kontrolu fizičke sile, a to u slučaju slabih država nisu državni organi. U oba slučaja, države su akteri koji više ugrožavaju prava nego što ih ostvaruju i štite.
Kao treći razlog ističu se neki kulturni i politički troškovi mešanja normativnog i aspirativnog gledišta o ljudskim pravima. Kultura ljudskih prava koja insistira na aspirativnom tumačenju ljudskih prava i veliki broj ljudskih aktivnosti tumači u kategorijama ljudskih prava proizvodi veliki jaz između retorike poštovanja ljudskih prava i realnosti njihovog ostvarenja. Razlog za to su tereti koji se nameću državama i pojedincima koji proizvode velike socijalne i lične troškove. U nekim slučajevima, veličina ovih troškova dovodi u pitanje smislenost ostvarenja ovih ciljeva kao zahteva koji proizilaze iz njihovog statusa ljudskih prava. Autorka izdvaja četiri ovakva troška: kompleksnost, povinovanje, žalba i nadoknada. Kompleksnost se odnosi na složenost zakonodavstva i mehanizama kontrole za sprovođenje prava na dobra i usluge. Ona pored zakona i različitih tela podrazumeva i „veliki broj propisa, striktna „uputstvima“, opšta pravila o dobroj praksi i izuzetno nametljive oblike odgovornosti“, što sve zajedno, prema njoj, postaje preopterećujuće i vodi do zamora i skepticizma. Povinovanje se odnosi na cenu poštovanja ovih zajjkona, propisa i mehanizama kontrole koji štete kvalitetu posla koji ljudi rade. Lekar ili poljoprivrednik mogu radije odustati od posla nego da traže dozvole, plaćaju inspekcije, provere itd. Mogućnost žalbe je takođe veoma ograničena i zahteva veoma složene procedure i ograničenu mogućnost nadoknade, tako da je najveća satisfakcija koju ova procedura donosi svaljivanje krivice i status žrtve. Slično važi i za mogućnost nadoknade.
Zadatak za studente
Iz navedenih razloga O'Nil smatra da je ono što razumemo kao prava na dobra i usluge bolje ostvarivati drugim mehanizmima, ne onima koje nalažu zahtevi proistekli iz ljudskih prava. Ovaj tekst otvara mnoga pitanja. Molim vas da prokomentarišete neko od navedenih pitanja i date svoje informisano mišljenje: a) Da li je ili ne, uprkos svemu, dobro da socijalna prava (prava na dobra i usluge) tumačimo kao ljudska prava jer se time na države stavlja veći teret za ostvarivanje potreba građana? b) Da li su (ili ne) države, uprkos postojanju slabih i odmetničkih država, najbolji garant ljudskih prava jer bi u suprotnom bio potreban međunarodni nadzor nad ovim državama, c) da li kulturni i socijalni troškovi poštovanja aspirativnih prava obesmišljavaju njihovo ostvarivanje pravnim mehanizmima, te zbog toga zadovoljavanje zahteva sadržanih u ovim pravima treba prepustiti institucionalnim mehnizmima socijalne pravde i socijalne pomoći?
Odgovor bi trebalo da bude dug 500-1000 reči, napisan u posebnom fajlu i poslat na adresu [email protected] do ponedeljka, 06. 04. 2020.
Osnovno pitanje jeste da li je koherentno i teorijski održivo razumevanje ljudskih prava ono koje izjednačava ove dve grupe prava i obe grupe shvata kao univerzalana ljudska prava. Onora O'Nil razmatra dva gledišta o ljudskim pravima: normativno i aspirativno. Normativno gledište je ono koje ljudska prava posmatra kao prava u punom smislu reči, odnosno kao kompletna prava. Da je neko pravo kompletno, znači da je artikulisano tako da definiše i nosioca prava i da je njegov sadržaj takav da definiše obavezu drugih i da raspoređuje obaveze onih koji su odgovorni da to pravo bude ostvareno. Za nju proceduralna prava na slobodu jesu takva prava. Nosioci takvi prava su svi, obaveze su takođe raspoređene sprema svima i definisane nezavisno od bilo kog institucionalnog aranžmana, ugovora ili konvencije. Ono što je predmet institucionalnog aranžmana jeste smo način njihovog ozakonjenja. Aspirativno gledište kaže da kao prava ne moramo tretirati samo ona prava koja su kompletno definisana. Neka od tih prava mogu biti definisana kao poželjni ciljevi, težnje ili politički progami, a da se definisanje njihovog sadržaja i nosioca obaveze prepusti institucionalnim akterima, ugovorima ili konvencijama. Ovu formu, prema O'Nil imaju prava na dobra i usluge. Ona uopšteno definišu da neko ima pravo na „stalno poboljšanje životnih uslova“, „odgovarajuću ishranu“ ili „najbolje stanje fizičkog i mentalnog zdravlja“. Ova prava ne definišu jasno sadržaj prava niti raspoređuju obaveze, nego ostavljaju državama da to učine.
Prema Onori O'Nil ovo je neprihvatljivo iz više razloga.
Prvo, prava koja proizvode samo obaveze drugog reda nisu univerzalna prava, nego partikularna prava, a kao takva ne mogu biti tretirana kao univerzalna ljudska prava. Nekoliko pojašnjenja. Da neka prava proizvode obaveze drugog reda znači da ta prava ne definišu dovoljno precizno sadržaj i da ne raspoređuju obaveze nezavisno od institucija ili ugovora, nego da je delegirano (institucijama i obavezama) da daju bliže određenje sadržaja i podelu obaveza. U slučaju aspirativnih prava, prema međunarodnim paktovima iz 1966. godine, nosilac obaveze su države i one imaju obavezu ne da ih ostvaruju, nego „da osiguraju njihovo ostvarivanje“. One definišu šta znači „najbolje stanje“, „odgovarajuća“ ili „stalno poboljšanje“ i raspoređuju obaveze za ostvarenje ovih ciljeva. Međutim bilo bi neobično da takva prava smatramo univerzalnim pravima. U najboljem slučaju, aspirativna prava mogu biti shvaćena kao važni politički poticaji da vlade učine nešto povodom ostvarenja pravednih ciljeva, ali to nije isto što i reći da neko ima prava i koje „kriv“ za njihovo kršenje i mora da snosi sankcije zbog toga.
Drugi, povezan, razlog koji O'Nil ističe, jeste da države, koje preuzimaju sekundarnu obavezu, jesu one koje najčešće krše ljudska prava. Države su istaknute kao logičan izbor za čuvara ljudskih prava jer imaju dovoljnu moć i resurse da obezbede sprovođenje ovih prava i izabrane su da preuzmu ugovorne obaveze da to čine. Nezavisno od pitanja zašto samo države, a ne i neka nedržavna tela poput korporacija, crkvi ili univerziteta, postavlja se pitanje šta onda kada su države iskvarene ili nedovoljno sposobne da štite prava. Ovde se ističe dva tipa država prema uobičajenim klasifikacijama, to su tzv. odmetničke države koje ne žele da poštuju međunarodne obaveze i slabe države koje nemaju sposobnost da sprovedu takve obaveze. U prvom slučaju, poveravanje čuvanja ljudskih prava državi O'Nil poredi sa poveravanjem lisici da čuva kokošinjac, a u drugom se čuvanje ljudskih prava poverava onima koji faktički mogu da ostvare kontrolu fizičke sile, a to u slučaju slabih država nisu državni organi. U oba slučaja, države su akteri koji više ugrožavaju prava nego što ih ostvaruju i štite.
Kao treći razlog ističu se neki kulturni i politički troškovi mešanja normativnog i aspirativnog gledišta o ljudskim pravima. Kultura ljudskih prava koja insistira na aspirativnom tumačenju ljudskih prava i veliki broj ljudskih aktivnosti tumači u kategorijama ljudskih prava proizvodi veliki jaz između retorike poštovanja ljudskih prava i realnosti njihovog ostvarenja. Razlog za to su tereti koji se nameću državama i pojedincima koji proizvode velike socijalne i lične troškove. U nekim slučajevima, veličina ovih troškova dovodi u pitanje smislenost ostvarenja ovih ciljeva kao zahteva koji proizilaze iz njihovog statusa ljudskih prava. Autorka izdvaja četiri ovakva troška: kompleksnost, povinovanje, žalba i nadoknada. Kompleksnost se odnosi na složenost zakonodavstva i mehanizama kontrole za sprovođenje prava na dobra i usluge. Ona pored zakona i različitih tela podrazumeva i „veliki broj propisa, striktna „uputstvima“, opšta pravila o dobroj praksi i izuzetno nametljive oblike odgovornosti“, što sve zajedno, prema njoj, postaje preopterećujuće i vodi do zamora i skepticizma. Povinovanje se odnosi na cenu poštovanja ovih zajjkona, propisa i mehanizama kontrole koji štete kvalitetu posla koji ljudi rade. Lekar ili poljoprivrednik mogu radije odustati od posla nego da traže dozvole, plaćaju inspekcije, provere itd. Mogućnost žalbe je takođe veoma ograničena i zahteva veoma složene procedure i ograničenu mogućnost nadoknade, tako da je najveća satisfakcija koju ova procedura donosi svaljivanje krivice i status žrtve. Slično važi i za mogućnost nadoknade.
Zadatak za studente
Iz navedenih razloga O'Nil smatra da je ono što razumemo kao prava na dobra i usluge bolje ostvarivati drugim mehanizmima, ne onima koje nalažu zahtevi proistekli iz ljudskih prava. Ovaj tekst otvara mnoga pitanja. Molim vas da prokomentarišete neko od navedenih pitanja i date svoje informisano mišljenje: a) Da li je ili ne, uprkos svemu, dobro da socijalna prava (prava na dobra i usluge) tumačimo kao ljudska prava jer se time na države stavlja veći teret za ostvarivanje potreba građana? b) Da li su (ili ne) države, uprkos postojanju slabih i odmetničkih država, najbolji garant ljudskih prava jer bi u suprotnom bio potreban međunarodni nadzor nad ovim državama, c) da li kulturni i socijalni troškovi poštovanja aspirativnih prava obesmišljavaju njihovo ostvarivanje pravnim mehanizmima, te zbog toga zadovoljavanje zahteva sadržanih u ovim pravima treba prepustiti institucionalnim mehnizmima socijalne pravde i socijalne pomoći?
Odgovor bi trebalo da bude dug 500-1000 reči, napisan u posebnom fajlu i poslat na adresu [email protected] do ponedeljka, 06. 04. 2020.
tamna_strana_ljudskih_prava_rev.doc |